MASLINOVO ULJE IZMEĐU JUGA I SJEVERA

Započeo bi pisanje ovog malog omaž-a mojoj velikoj ljubavi i strasti, a to je Maslina i njezinom proizvodu maslinovom ulju. Iskreno, i bez patvorenja (tog mi omraženog termina) ovu počast i poštivanje iskazujem maslinovom ulju. I upravo je nevjerojatno da je odmah na prvu prije pet godina kako sam se ozbiljno i profesionalno počeo baviti poslom kontrole kvalitete ploda i ulja masline, to bila ljubav bez kompromisa. Mene kao Zagrepčana, kontinentalca i nje Dalmatinke – Istranke. Naravno, to ne bi trebalo ni čudit jer u iskonu i sasvim prirodno, naše veze su jake i neraskidive.

Tekstom ću pokušati objasniti sve ono dobro, afirmativno pa opisati i probleme koji će se kroz buduće razdoblje trebati popraviti, kao cilju koji je dohvatljiv i potreban.

Započinjem sa jednom velikom činjenicom da danas gotovo svi ozbiljniji hrvatski maslinari imaju izvanredna ulja (nimalo ne pretjerujem!), svijet hrvatska ulja nagrađuje usred Manhattana, Madrida, Berlinu, Barija, Japana, ali… Ali ipak – mnogi intimno negdje utajno vole “Babino” ulje s manama. Nije rijetkost vidjeti da vrhunski maslinar osvaja nagrade gdje god se pojavi svojim izvanrednim uljima koja udovoljavaju najvišim svjetskim kriterijima, ali utiho negdje sebi ili u sebi čuva zalihu ulja napravljenu po starinsku, gdje su masline malo odstajale u moru. Toj sklonosti okusa i jednosti koje su generacije stjecale. Naravno karikiram, u istom trenutku postaviti u odnos dobro i loše, ali dalje u tekstu ću pokušati opisati, kako je u stvari sve povezano i isprepleteno, tim čudnim osjećajem…

“Babino ulje” se vama može sviđati, ali ono nije kvalitetno! Masline su se nekada držale u moru jer smo imali malo prerađivačkih kapaciteta. Ne tako davno, od Makarske pa do Kaštela nismo imali ni jednu uljaru, pa opet niti jednu od Kaštela pa sve do Murtera. Sad imamo na tom prostoru na desetke uljara i te uljare su velikih kapaciteta. Danas za tim postupkom nema potrebe kad masline možete odmah preraditi i tako dobiti najkvalitetnije moguće ulje, koje postiže one najbolje učinke na zdravlje.

Ali, opet, nije zaludu ona da je čovjek hodajući zavežljaj navika, dobro i zdravo nam se ponekad i ne mora sviđati…

Po mojim saznanjima i analizama, kojih sam napravio na tisuće, mi danas u Hrvatskoj, šta je naša dika i ponos, nemamo maslinova ulja iznad 0,2 ili 0,3 % SMK (slobodnih masnih kiselina). Doslovno sva naša ulja proizvedena po pravilima struke u Hrvatskoj su ekstra djevičanska. Ne znam kad sam zadnji put u analizi dobio drugačije rezultate. Danas mi imamo sasvim drugu sliku hrvatskih maslinovih ulja nego prije trideset godina.

O sortama i našoj najzastupljenijoj Oblici. U Hrvatskoj ima otprilike tridesetak autohtonih sorata, to je jedan svojevrstan nered, puno je tu sinonima i homonima, pa to zavarava.

Mi smo započeli u Hrvatsku unositi masline iz svjetskoga genofonda tek prije četrdesetak godina, a sve naše masline otprije su autohtone, drugačijih nismo ni imali. Nitko, ni Grci ni Rimljani, ni itko drugi nisu donijeli maslinu na naše obale, pa je posadili. Ona je tu oduvijek. Ona je tu samonikla kao dio biljne zajednice.

Kad su Grci došli na naše obale, znali su vegetacijski razmnožavati masline, tako se može iz biljke proizvesti njezina vjerna kopija. Do tada je bilo poznato samo generacijsko razmnožavanje sjemenom. A svaka sjemenka bi tako dala posebnu biljku i dalje ne kultiviranu već ponovno divlju.

Grci su prvi navodno proizveli ulje prije osam tisuća godina, dakle šest tisuća godina prije Krista, od divlje masline Olee silvestre. To je zapravo grm, divlja maslina koja ima na sebi trn i daje male plodove. Iz tih malih plodova slučajno su nastali dobri genotipovi i Grci kad su došli ovdje, zatekli su razne genotipove, a kako su imali kulturu masline, oni su znali što je dobro, što je loše.

Te dobre genotipove koje su ovdje našli, počeli su vegetacijski razmnožavati i tako je nastao kultivar naše Oblice. I zato te Oblice nema nigdje drugo, ni u Grčkoj, ni u Italiji, ni u Španjolskoj. Nigdje nema ni sličnog kultivara.

To je prva naša autohtona sorta! Oblica je zapravo jedan dobar sjemenjak, mnogi ne razumiju i govore svašta. Čak su neki naši stručnjaci govorili da je Oblica udomaćena sorta kod nas. A Oblica je u stvari  prvi kultivar među svim hrvatskim kultivarima maslina. I to je istina: i po kvaliteti, i po rodnosti, i po zastupljenosti. Svi drugi naši kultivari su značajni, ali manje značajni od Oblice, ona je naša dika i naš ponos. Dakle, ona je ovdje kod nas ponikla, nije niotkuda ovamo došla, nego je ovdje rođena, ona je nacionalno blago. Tako je i s drugim našim autohtonim sortama. Mi imamo jednu jedinu sortu u Hrvatskoj za koju možemo reći da je udomaćena sorta, a to je dužica. Ne znamo kad je došla, ali se zna da je došla iz Puglie.

Naravno u Hrvatskoj postoje i druge sorte maslina a jedna je posebna jer bi se mogla nazvati i supersortom za naše uvijete.  Za naziv supersorta sinonim je Izraelska sorta Barnea, ali i mi imamo jednu našu sortu koju bismo mogli nazvati supersortom. To je Levantinka – Šoltanka (sinonim), jedna naša velika autohtona sorta. Zašto bi ona mogla biti supersorta? Zato što ima sva ta svojstva koja ima i Barnea. Samooplodna je, sigurno rođa, nema rizika, dobra je za ulje i kao stolna maslina, zadovoljava i florističke zahtjeve, lijepa je. Ovo je u kratko o Dalmaciji i njezinom uzgojnom području.

Kao i cijela Hrvatska, koja je raznolika prema klimi i krajolicima, tako su i naša uzgojna područja Maslina podijeljena na dva dijela. Osim Italije koja je poznata po tome fenomenu dva tipa ulja, koja se dijele po općim karakteristikama na sjeverna i južna ulja, naša Hrvatska je isto tako bogata tom pojavom raznolikosti klime i njezinog uzgojnog područja. Pa su tako sjeverna ulja zelena, sviježa, jačih travnatih mirisa, gorčih i pikantnijih okusa, blažih hlapivih komponenata, te znakovitijih i po postotku većih koncentracija vrlo tražene i za zdravlje važne menonezasićene masne kiseline (Oleinska masne kiseline). Južna su zato ulja viskoznija, voćnog mirisnog karaktera masline, jačih hlapivih aroma, blažih gorčina i pikantnosti (naravno postoje sorte koje su i pikantne npr. naša najjužnija sorta Lastovka) te vrlo bitnih većih postotnih koncentracija vrlo važnih esencijalnih (prijeko potrebnih za život) polinezasičenih masnih kiselina (Linolne i Linolenske masne kiseline). Mi, kao i poznatija Italija (po proizvodnji i dostupnosti proizvoda) bogati smo tim svim karakteristikama koje maslinovo ulje posjeduje.

Ali, našu kvalitetu ulja krasi jedan adut iz rukava, a na Mediteranu koji je najznačajniji sveukupni proizvođač, nema takvog kojeg krasi ta činjenica i po tome smo različiti. Bolji? Naravno i bolji, opet bez pretjerivanja (kušah veliki broj mediteranskog najcjenjenijeg ulja). Činjenica je da su naša kompletna uzgojna područja, granična područja za uzgoj maslina. A poznato je i znanstveno dokazano da takva područja koja uspiju kultivirati neku poljoprivrednu kulturu, a mi to radimo već 100ma godina, imaju naj bolju kvalitetu proizvoda, u ovom slučaju najbolje ekstra djevičansko maslinovo ulje! Mijenama u klimi, sve više nasada maslina imaju područja u kojima se prije nikad nije mislilo saditi. Kao npr. Dalmatinske zagore, od Zadarskog podvelebitsko prostora, Ravnih kotara, Škabrnje, Benkovca, Sinjske i Imotske krajine te Vrgoračkog kraja. I neće proći dugo, dok maslinici ne stasaju, da će upravo sa tih područja dolaziti najbolja maslinova ulja Dalmacije, a i Hrvatske.

Svim tim uvodim nas u priču naše Istre i tom fenomenu naših najcjenjenijih maslinovih ulja.

Fenomenu? Da, fenomenu i naravno našem ponosu jer što drugo reći kada jedan kraj Hrvatske koji je bio i dugo vremena izoliran od ostatka države, uspije postići svojim radom i zalaganjem takve uspjehe.

Povijesno gledano tradicija maslinarstva je oduvijek u Istri, još od doba Rimljana na daleko se znalo o Istarskom i Liburnijskom maslinovom ulju. A sam Marcijal najznačajniji rimski pisac epigrama, rodom iz Španjolske, ostavio je jedan od najvećih komplimenata istarskom ulju. Veličajući svoju Cordobu zapisao je: ‘Cordobo, koja si rodnija od uljevitoga Venafra, savršena koliko i ulje iz Istre.’

Ali isto tako mora se reći da je Istra ne tako davno u prošlosti u bivšoj državi odmah iz drugog svjetskog rata i nametanja industrijalizacije, morala silom zaboraviti većinu poljoprivrednih djelatnosti i stočarstva. Tako se desila katarza, velika siječe maslina, desio se i skoro izumrli boškarin itd… Tako da danas u Istri rijetko gdje imate masline starije od 50-100 god. A rezultati takvih procesa su bile izgubljene generacije baka i djedova, stari ljudi, koji nisu imali prilike prenositi svoja znanja stečena još od davnina. Na žalost ili na sreću, vrijeme će pokazati. Ali ti događaju doveli su je u sadašnje vrijeme…

A kako je sve krenulo? Još tamo davnih 70-tih započinje nova era Hrvatskog maslinarstva. Tzv. FAO projektima UN-a., a vezano za maslinarstvo kod nas, a osmislio ih je dr. Branko Škarica. On je bio jako ugledan u svijetu, svi su ga u svijetu znali i on je zapravo sve i pokrenuo. Bio je prvi doktor maslinarstva u bivšoj državi i najzaslužniji je za revitalizaciju maslinarstva kod nas. Tada smo prvi put introducirali svjetske sorte (najviše talijanske: Leccino, Pendolino i Frantoio) u maslinarstvo na ovim našim prostorima i sve je to u okviru FAO projekata bilo pod stručnim okom vrhunskih svjetskih stručnjaka.

Prvi veliki organizirani intenzivni nasadi maslina u Istri sađeni su 1981 i 1982 g. u Červaru i Taru (današnji nasadi Agrolagune). Takvih nasada do tada nije bilo u Istri, a to je i sada model koji se koristi u sadnji novih maslinika.

Tadašnja se Istra jako teško navikla na nova, zdrava ulja. 1986. godine, kad su prvi put u Istri dobili pravo maslinovo ulje iz tih maslinika, a oni su bili pod monitoringom dr. Aleksandra Vlašića, dr. Mirka Gugića, dr. Duška Bernetića i dr. Angela Cucurachija. Upravo tada započela je ta velika promjena prema kvalitetnom maslinovom ulju. To je bila prava mala revolucija. To ulje se radilo u uljari u Taru kod Poreča. Bilo je izvrsno, a reakcija je bila vrlo negativna.

Optužili su tada Prof. dr. M. Gugića, koji je bio zadužen za kvalitetu, da je napravljeno nejestivo ulje i poslali pismo da ga se treba pozvati na odgovornost. I Zavod za zaštitu zdravlja u Puli je tom prvom izvrsnom ulju dao negativnu ocjenu, čak je i tadašnji Državni zavod dao ocjenu da je to ulje nejestivo. To kvalitetno ulje koje je danas standard u Istri nije prepoznato kao nešto dobro.

U nazad 10 – 15 godina maslinarstvo u Istri doživljava veliki bum, upravo zbog te činjenice što su pametni ljudi Istre prihvatili taj model proizvodnje kvalitetnog ulja. U nazad pet godina koliko radim posao kontrole kvalitete ploda masline i maslinovog ulja, najzainteresiraniji partneri su upravo Istrani. Što upravo dokazuje njihovu želju za usavršavanjem i proizvodnjom najkvalitetnijeg ulja u Hrvatskoj.

Svime gore navedenim razvidno je da je tadašnja struka i svo znanje dolazilo iz Dalmacije, a prvi poligon i namjera stvaranja nečega kvalitetnog upravo Istra. Slučajno ili namjerno, prosudite sami.

Moje mišljenje, ali nikako i namjera da bilo koga omalovažim ili uvrijedim, jer svi imaju zasluge, je ta da je Dalmacija kako sada stvari stoje, ostala u slavnoj prošlosti, a Istra pobjegla u budućnost. Ali posljednjih se godina i Dalmacija budi, što mi je drago. Dokazi su izvrsni rezultati na svim natjecanjima maslinovog ulja sa Šolte, Brača, Zadarskih otoka i zaleđa itd., sve više je njih…

Iskreno, sve ovo prije navedeno, je istina i poticaj. Za sada je većinu toga stihijski i postavljeno prema pojedincu.

Ali ni svi uspjesi naših maslinara ni nagrade osvojen ne pomiču veći broj maslinara sa mjesta koje ne vodi nikamo. Zašto je tome tako, koji su razlozi našeg kolektivnog zaostajanja i upravo rađenja i provođenja onog suprotnog, koje ne donosi boljitak. A vidimo iz gore navedenih afirmativnih primjera i činjenica, moguće je bolje.

Znam već odgovore i prigovore, uvijek prema nekom drugome. Ali, zašto, kada se radi o neusporedivo važnoj poljoprivrednoj kulturi, koja je jedinstvena samo nama i Mediteranskom bazenu. Kad se maslina, jednostavno ne može uzgajati u Poljskoj, Mađarskoj ili Njemačkoj. Maslina je jedina poljoprivredna kultura koja je u doba najveće recesije, imala veću potražnju i potrošnju, te samim time i dokazala da je jedna od ekonomski najisplativijih kultura.

I baš sada u ova grubo vrijeme pandemije, kada države ovisne o turizmu teško pate, pokazatelj je da se opet vratimo poljoprivredi i proizvodnji autohtonog ekstra djevičanskog maslinovog ulja. Da autohtonog, u budućnosti vrlo bitnog pojma ispred svakog prehrambenog proizvoda. Ne, genetski modificiranog, prepravljenog, ispeglanog, bez mana, a sami time bez okusa i mirisa. Dakle, prepoznatljivost će biti uvjet buduće poljoprivrede…

Ako nećemo mi, hoće netko drugi…a ti drugi?…to nije Španjolska, Italija, Grčka…protiv hiperprodukcije i rafinerija se ne možemo boriti…uvoz se ne može spriječiti…dio smo europsko ekonomske unije…svi imaju pravo nuditi i prodavati.

Na nam je da definiramo kvalitetu, postavim jasne kriterije, što može a što ne može. To je moguće jedino onda kad sami proizvodimo značajne količine dobrog ekstra djevičanskog maslinovog ulja, a koji naravno ima svoga kupca. I to kao prvo, domaćeg kupca. Jer poznato je da je kupac jedan od kriterija kvalitete. Pa kada kupac zna što kupuje, birati će uvijek bolje.

Vratim se na te druge, koji nisu gore navedeni strani proizvođači. To su ulja stranog podrijetla pakirani pod etiketama naših tobože proizvođača, koji redovito na naljepnicama poleđine boce navode ulje EU podrijetla. Dakle Hrvatske tvrtke u zemlji koja ima masline, prodaje ulje iz EU zemalja. Cijena takvog ulja svima nam je poznata, a ona ruši cijenu našeg pravog kvalitetnog ulja, te tako obmanjuje kupca, koji tako misleći da kupuje naše, kupuje jeftiniji i lošiji proizvod.

Zanimljivo bi bilo vidjeti da li su i ti proizvođači bili u programu ispitivanja kontrole kvalitete Državnog inspektorata, nedavno napravljene inspekcije u supermarketima? Gdje je ustanovljeno da je 50 % ekstra djevičanskih maslinovih ulja, lažno deklarirano, tj. ne zadovoljavaju kvalitetu ekstra djevičanskog maslinovog ulja.

Dakle, to je jedan problem, zbog čega ne idemo naprijed. Ponavljam, ovo je afirmativan tekst koji govori probleme i predlaže rješenja!

Drugi problem je jedan banalan primjer, a mislim da on govori o svemu…recimo jedna uljara u Hrvatskoj daje dokaz o kvaliteti ekstra djevičanskog maslinovog ulja, vezujuću potvrdu o urednoj preradi sirovine u proizvod (a to je potvrda da je neki vlasnika maslina, preradio toliko i toliko kilograma maslina u toliko i toliko kilograma ulja u nekoj uljari) s klasifikacijom ulja, bez odrađene bilo kakve kemijske analize. Tom potvrdom vlasnik ulja ostvaruje pravo na naknadu od 10 Kn-a po proizvedenoj litri koju država financira. Samo ekstra djevičansko maslinovo ulje može ostvariti tu subvenciju. Dakle legalnim putem, službenik u ministarstvu daje mogućnost prodaje praktički bilo kakvog ulja u svim kanalima prodaje. Bez potvrde o barem urednoj provedenoj kemijskoj analizi. Dolje u nastavku teksta objasnit ću o kakvim se sve maslinama može raditi u preradi i proizvodnji ulja.

Ovaj primjer ne isključuje ni Istru ni Dalmaciju. Pojedince i pozitivne primjere možemo zastupati i propagirati, ali dok se generalno situacija ne promjeni, ostati ćemo samo beznačajan faktor 0.8 % ukupne proizvodnje svjetskog maslinovog ulja.

Treći problem, a sve je povezano, je i u našem sveobuhvatnom licemjerju. Nigdje takvog lošijeg vođenja te provođenja zakona struke ne postoji nego u maslinarstvu. I tu ne mislim na proizvođače velikih količina ulja u zemljama Mediterana, jer oni imaju savršen odrađen sustav proizvodnje, detektiran, isplaniran u detalje i okrenut prema potrošačima. Dovoljno je samo reći, Rafinerija je spasila sve.

Mislim na naše proizvođače tj. vlasnike uljara, njih se ni ne može nazvati tim imenom, oni su ustvari servis prerade sirovine bez presedana, po cijeni od 1,20 – 1,50 Kn-a po kilogramu sirovine bilo kave (ne)kvalitete.

Standardi proizvodnje prehrambenog proizvoda (dakle proizvoda kojim se hrane ljudi), a tu spada i definitivno maslinovo ulje, su vrlo rigorozni i strogo kontrolirani. Zašto, u prehrambenoj industriji kiksa nema tj. ne smije ga biti! Ljudski životi su u igri. Pa se prije same prerade i tijekom nje vrše razne mikrobiološke analize (od sirovine do linije prerade). Također vrše se i fizikalno – kemijske analize sirovine i proizvoda, da li isti zadovoljava tražene kvalitete, a sve u cilju vrhunskog i konstantnog proizvoda koji kupac traži i konzumira.

Sve to osigurava, provodi, kontrolira tim ljudi na čelu sa tehnologom koji je vođen kontrolnim sustavom koji se naziva HACCP standard. Tehnolog je po struci dipl. ing. prehrambene tehnologije.

Dakle, ovo vam sve govorim kao uvod u nešto u čijem svijetu to ne postoji, ali takvi su i rezultati! To pitanje vuče se već godinama, pa su ljudi nezadovoljni preradom, razumljivo i ja bi bio, da se kojim slučajem bavim ozbiljno maslinarstvom (a takvih u HR ima na prse nabrojati), da plod dovedem u fazu berbe do savršenstva i onda im uljara uništi cjelogodišnji trud. Ali, ozbiljniji maslinari imaju svoje uljare, pa za ne mali trošak (cijena uljare), otvara svoju, jer ne može računati na lokalnu u njegovom krugu. Dakle jako isplativo! Pa se i oni onda upuste u taj začarani krug vraćanja kredita.

E sad gdje je tu licemjerje? Pa eto tu, što se taj servis prerade dosjetio famozne ideje, da će on dati šansu svima, ali u terminima kada on odredi kada će koji pristizati na preradu. Pa će on odrediti i berbu, jer ovi koji beru ranije (nema veze što gube ulje, ali koda je to bitno, ne žive od toga) moći preraditi svoje masline u ranijim terminima (recimo do 1.11) a ovi drugi (more, sol, kupljenice) na dalje.

A gdje je tu licemjerje na kvadrat? Vidite, ovi vrli stručnjaci, kojih su pune lokalne novine i bilteni, razni samozvani profesori, doktori i magistri prirodnih znanosti u maslinarstvu, blagonaklono podržavaju i predlažu spomenutu praksu kao izvrsno rješenje problema. Jer eto tu su svi zadovoljeni i sve se prerađuje.

Moje isprike svima koji će biti pogođeni ovim ali krenuo sam od vrha (dakle prerade) a završiti ću na dnu piramide, a to su natjecateljske manifestacije. U to licemjerje svi se uključeni, na žalost to je tužna istina.

Vratimo se na preradu. Dakle, u prehrambenoj industriji nema presedana, a to znači da se nekvalitetna sirovina (mikrobiološki kvarna) ne smije preraditi tj. ne smije prismrditi vratima za ulaz u krug tvornice. Npr. jedan banalni primjer i ne vjerujem da ga u opće pišem, ali eto usporediv je sa maslinarstvom (žalosno), da se crvljivo meso koristi u proizvodnji kobasica. Ali eto istina je, crvljive masline, usmrđene, trule, pljesnive se prerađuju i to većinom takve (cca. min 70% ukupnih maslina u RH, a ovisno o godini i napadu muhe). A ona je štetnik koji se u današnje vrijeme, dakle, ne u Rimsko doba, može suzbiti raznim konvencionalnim ili eko sredstvima. Naši maslinari jako vole spominjati to Rimsko doba i klasifikaciju po njihovoj nomenklaturi, vjerojatno koristeći je kao izliku, smiješno da nije žalosno…

Kad bi stvarno bilo takvih nepromišljenih odluka u drugim prehrambenim industrijama, a da ih sanitarna kontrola uhvati, takve industrije više ne bi bilo… Zlobnici bi rekli, kako na sreću još nitko nije umro od takvog ulja, a i neće…

Dakle zakon postoji, ali se on eto slučajno ne provodi u proizvodnji maslinovog ulja…

Licemjerje u maslinara je što oni kažu, tvrde, to je samo za našu upotrebu. Da je, ali kada se desi, da maslina da i više od 50- 100 l, višak se prodaje, većinom turistu ili našima gostima, pa se usmrđeno i truležno ulje prodaje i njima, naravno sve ekološko i nešpricano (rekli bi kako Bog da).

E sad, tu priči nije kraj. Sve to ulje potrebno je verificirati, o zakonit po mogućnosti i zaštititi.

Pa se onda opet klika nekih samozvanih stručnjaka lokalnog karaktera (radi vlastitog promicanja i taštine) dosjetila, mogli bi imati natjecateljske manifestacije, lokalne fešte, seoske… Pa naravno, ima ih gdje god hoćeš. Pa čak i struka sudjeluje tj. uvučena je sa siću potpisati neki certifikat, plaketu, viteza… sve alibi za moguća patvorenja na HR način. A kad ih osobno prozovem na te negativne prakse, oni se brane da su oni samo amateri i da su natjecanja amaterska. Na žalost, mi imao što reći u tom segmentu ocjenjivanja ali zbog toga i takvih smo predmet izrugivanja u usporedbi sa međunarodnim manifestacijama.

Dakle svi su uključeni i svi sve znaju, a mi dalje po starom… tipa: Istrani kupuju ulje u nas…, ukralo mi ulje u preradi, koliko je bacila, ne špricam jer se neću trovat, naša sorta ne valja itd…

Sve se može riješiti, ali da se ima volje i poštuje zakon ili da se o zakone neke radnje.

Npr: uljara mora imati tehnologa, barem u toku prerade, zakonski, koji svojim potpisom verificira kvalitetu proizvoda. Ili pod ugovorom o nadzoru na mjesec dva u toku prerade, koji sve potpisuje i garantira za proizvodnju. Drugi primjer je Talijanski tip. Uljara otkupljuje masline i odgovorna je sama kontroli zakonodavnog tijela o kvaliteti prerade i proizvoda. Takav način će vrlo brzo doći i u Istru, ne zbog loše sirovine, već radi toga što ljudi neće moći prodati svoje ulje, pa će se radže odlučiti na prodaju ploda masline uljari. To je ono inovativno i prešutno što lokalna vlast (neki govore da je ona pro aktivna i surađuje sa maslinarima, pa je radi toga Istra naprijed) u suradnji sa odabranim privatnim poduzetnicima, potiče, a u interesu nekolicine.

Maslinar će po inerciji posla morati poštivati pravila igre, ili će u protivnom u kući na sokovnik prerađivati svoje masline. Grubo, ali to je tako ili nikako, ako mislimo naprijed.

Natjecanja moraju biti ograničena na količine ulja koju pojedini maslinar proizvede. Sudjelovat ne može nitko tko nema minimalno 500 l svoga ulja uvedeno u knjige. Zahtjevi se mogu širiti na brend tj. prepoznatljivost, eko certifikate verificiranih audit kuće itd… Primjera radi nabrojit ću samo nekoliko koje bi trebalo slijediti. Prvo i osnovno najcjenjenije natjecanje MARIO SOLINAS QUALITY AWARD u Madridu, te Evooleum EVOO Awards iz Cordobe i Ovibeja Beja Portugal.

Kemijska i senzorska ocjenjivanja moraju koštati minimalnu pravu tržišnu vrijednost cca 800+ Kn-a po uzorku. Na taj način bi se jednostavno suzio krug na one kojima je stvarno u interesu sudjelovati. Pa bi i manifestacija dobila na svom državnom i međunarodnom značaju.

Ovo sve mora funkcionirati jer je maslina i maslinovo ulje najisplativija grana poljoprivrede. Ponavljam kao primjer tome je nedavna recesija 2000tih godina, kada je sve zaostajalo i propadalo, samo se maslinovo ulje sve više tražilo i trošilo.

Danas, mada smo nedavno to i izborili, nije dovoljno biti na listi proizvoda zaštićenih oznakom izvornosti, potrebno je dokazati po čemu smo to mi jedinstveni. Treba se okrenuti razmišljanju i pokretanju samo nama jedinstvenom procesu proizvodnje vrhunskog ekstra djevičanskog maslinovog ulja. Valoriziranju proizvoda prema principu proizvodnje, koji je strogo definiran ulaznim i izlaznim parametrima, svima poznat, koji se može slijediti. Nešto primjera proizvodnje vrhunskih sireva i pršuta u Italiji, definirane sljedivosti i kontrole kvalitete.

I zadnje najbitnije, maslina, kultura masline, pripada samo odabranima jer je klimatski obilježena – određena, a tu spadamo i mi, Hrvatska. Tradiciju imamo, struku također, nadam se što skorije i veći broj maslinara.